Slobodan Šoja: Kongresi i progresi Komunističke partije Kine

941
Kina

Oni koji se sjećaju vremena Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije sjećaju se i neviđene pompe i pažnje koja se posvećivala dugoočekivanim i važnim kongresima Saveza komunista Jugoslavije.

Autor: Slobodan Šoja

Tako se, na primjer, u lipnju 1978. godine, u Sava centru u Beogradu, okupilo 2.283 delegata i skoro tisuću gostiju da sudjeluju na jedanaestom kongresu SKJ. Bili su to svečani dani, medijski veoma praćeni, dani koji su najavljivali još bolje dane. Dane koji, na kraju, nisu došli. Ovaj kongres pominjemo anegdotski samo zbog skoro identičnog broja (2.287) delegata koji su se jučer, 18. listopada 2017. okupili na Devetnaestom Nacionalnom kongresu Komunističke partije Kine (KPK) u Pekingu. Približno isti broj delegata je jedina sličnost koja se može napraviti između Jugoslavije i Kine, između dvije partije. Sve ostalo je različito, zapravo suprotno. Dvije godine kasnije, 1980, u Jugoslaviji je umro Tito, a dvije godine ranije, 1976, u Kini je umro je Mao Cedung. Harizmatični Deng Sjaoping još nije mogao imati presudnu ulogu u partiji, ali ni “četvorka” na čelu sa udovicom Mao Cedunga nije mogla dovoljno doći do izražaja. Bili su to izuzetno sudbonosni dani za Kinu i zato ih ovdje pominjemo. Velike zemlje se prepoznaju po vizionarima, a Kina je uvijek imala dovoljno vizionara koji znaju osjetiti trenutak i koji su znali misliti na budućnost. U ključnim trenucima, za razliku od Jugoslavije, Kinu su preuzeli najbolji ljudi. Brižljivo vođenje računa o principijelnosti, moralnosti i očuvanju vrlina kao ključnim faktorima koji su bi trebali određivati jednu politiku zasnovanu na humanosti i brizi za društvo je konstanta kineske politike i ona seže sve do njenih konfučijanskih korijena. Samo ako je netko u svom ponašanju privržen vrlini i principima, onda ispunjava glavne preduslove da bude vođa, zapravo tek tako i samo tako ima pravo da bude vođa. Od Kineza se uvijek moglo učiti.

Novi vođa bio je Deng Sjaoping sa svojom politikom otvaranja vrata stranim investicijama i privatnom kapitalu, a naročito filozofijom „jedna zemlja dva sistema“. Deng je odlučio da počne oprezno otvarati Kinu prema stranim investicijama jer je shvatio da je modernizacija povezana sa učenjem na iskustvima drugih i da mora biti povezana sa međunarodnim tokovima. Ako se malo dublje pogleda, onda to nije nikakva novost za Kinu u kojoj tisućama godina egzistiraju tri različite filozofije i vjere na istom tlu (konfučijanizam, budizam i taoizam). Zato je kineski čovjek navikao na različitosti i nikad nije bježao od stalnog međusobnog dopunjavanja, prožimanja i preplitanja. Stoga ne čudi što suvremena kineska misao smatra da bi i simbioza dva politička sistema – kapitalizma i socijalizma u jednoj državi bila dobra. Ona smatra da zadatak države, a time i pojedinca, nije u prilagođavanju samo jednom političkom sustavu, već u izvlačenju iz više njih onoga što je najbolje i najkorisnije za državu i pojedinca. To je mala “tajna” velikog uspjeha Kine. Uz onu koju je odlično definirao Bertrand Russell još 1922. godine, u knjizi The Problem of China, kazavši da su Kinezi najstrpljivija nacija na svijetu koji vrijeme sagledavaju stoljećima, dok druge nacije to čine desetljećima.

Reformska politika je potpuno preokrenula povijesni razvitak Kine i svijeta u pravcu čije obrise i visine danas veoma jasno vidimo, a vrhuncu se još nismo ni približili. Strategije se mijenjaju poput vremena, ali put koji je odavno trasiran nema potrebe da se mijenja. U povijesti je često više koristi donosila evolucija nego revolucija, a neprestani gospodarski rast, brojke i razni drugi pokazatelji govore da Kinu već godinama, a naročito danas, vode najbolje snage koje ta zemlja ima.

Bilo je predviđeno da se prva faza modernizacije ostvari do 1985. godine, što bi pomoglo da se poslije te godine privreda započne mnogo ubrazanije razvijati. To se i dogodilo. Ujedno se trećim Ustavom 1978. godine prvi put pominje ali i značajno naglašava mjesto socijalističke demokratije koja se definira kao sistem odnosa koji doprinosi razvijanju entuzijazma masa. U takvoj definiciji bila je sadržana poruka i težnja da se sprovede mobilizacija ljudi na ostvarenju ciljeva društveno-ekonomskog razvita koji bi bio u službi čovjeka tj. da se sa obezbjeđivanjem proizvodnje i produktivnosti poboljša gospodarstveni i kulturni standard stanovništva.

U govoru kojim je otvorio Dvanaesti nacionalni kongres KPK, održan 1982. godine, Deng Sjaoping je eksplicitno ukazao na značaj parole „primjenjivanja univerzalnih istina marksizma na konkretnu kinesku stvarnost, utiranja sopstvenog puta i izgradnje socijalizma sa kineskim obilježjima“. Komunistička partija Kine, još od Treće plenarne sjednice Jedanaestog Centralnog komiteta KPK, prosinca 1978. godine postepeno je usvajala taj put socijalističke izgradnje, rezimirajući pri tom svoje povijesno iskustvo. Osnovna sadržina tog puta socijalističke izgradnje bila je sprovođenje socijalističke modernizacije u skladu sa kineskom stvarnošću, a prije svega shvatanje modernizacije kineske privrede kao središnjeg dugoročnog zadatka čitave Partije i čitavog naroda.

Napredak je bio suđen. Kina je tri godine ranije od zacrtanog roka, 1997. godine, dostigla ispunjenje svih planiranih indikatora za ostvarenje države blagostanja (na kineskom xiaokang). Zatim je zadala novih 10 indikatora koji treba da budu ispunjeni u tri koraka do 2020. godine, na stogodišnjicu od osnivanja KPK i koji treba od nje do 2050. godine (slijedeći liniju od 100 godina od osnivanja NR Kine) da naprave sveobuhvatnu državu blagostanja (na kineskom quianmian xiaokang). Time će biti ostvaren kineski san od 200 godina.

Sve ovo što smo dosad naveli čitalac bi s pravom mogao nazvati poviješću. Ali to nije samo povijest, to je i dalje stvarnost koju Kina živi, ali to je istodobno i najbolji dokaz uspjeha kineske politike kontinuiteta. Kontinuiteta stalnog napretka i prosperiteta kao rezultata mudrog i ozbiljnog promišljanja, strpljivog i upornog rada, humane i jasne vizije i iznad svega povijesne odgovornosti. Govoreći o Dengu i kongresima Komunističke partije Kine, mi zapravo govorimo i svim budućim kineskim rukovodstvima i kongresima, uključujući Si Đinpinga i Devetnaesti kongres KPK.

Svaki kongres kineske vladajuće partije razlikuje se samo u datumima, brojevima ili nazivima dokumenata, ali ono što je svagda isto, to su godine predanog rada na izgradnji stalno novih i novih strategija razvoja koje se poslije odlučno implementiraju. Sve ključne dokumente i strategije usvaja upravo Nacionalni kongres KPK i zato je svako njegovo održavanje krucijalan događaj za narednih pet godina značaja jer svaki kongres trasira obavezujuće puteve općeg gospodarskog, političkog, društvenog, znanstvenog, tehnološkog, kulturnog, obrazovnog, ekološkog… napretka.

Na kongresima KPK dubinski se analizira cjelokupnost kineskog društva i donose sudbonosne odluke za njegov razvoj i blagostanje. Te su se odluke dosad pokazale ispravne. Svaki kongres je veoma svjestan vremena u kojem se živi, a čak bi se moglo kazati da u posljednje vrijeme, po svojoj ozbiljnosti i rezultatima, kongresi idu ispred vremena.

Kao i Deng, Si je uspio u posljednjih pet godina izgraditi harizmu snažnog, odlučnog lidera jedne zemlje u stalnom poletu koja sve uspješnije svjedoči o prednostima i snazi „socijalističke demokracije sa kineskim obilježjima“. I samo zato što je ostao na putu koji su prokrčili veliki vizionari prije njega. Danas se Si Đinping, međutim, dodatno i snažno bori protiv korupcije, što je važan segment njegove politike, svjestan koliko ta pošast može poharariti jedno društvo u velikom napretku. Osim borbe protiv korupcije, kineski predsjednik veoma insistira na ekologiji, zbog velikog zagađenja kineskog vazduha. Snažan industrijski razvoj donosi napredak ali i zagađuje okolinu. Zato je ekološka civilizacija uključena u Ustav KPK, kao princip za razvitak i o tom principu će sigurno Kongres raspravljati.

Ukratko, Si Đinping ima sastanak sa Historijom na 19. kongresu KPK. Bez ikakvih iznenađenja, dobit će drugi mandat na čelu Partije i Kine. Promatrajući njegov stil rada i poteze koje povlači, ne uzimajući u obzir Mao Cedunga koji ima povijesne zasluge druge vrste, moglo bi se kazati da je Si Điping, poslije oca kineskih reformi Deng Siaopinga, najupečatljiviji kineski vođa koji ima dovoljno vremena da postigne još više. Deng pripada prvoj generaciji velikih kineskih socijalističkih reformatora, dok današnji predsjednik Si Đinping već pripada petoj generaciji, ali generaciji koja ne mijenja ni put ni pravac.

Kineski predsjednik želi vidjeti i prikazati Kinu koja ponosno hoda uzdignute glave, ekonomski jaku zemlju, snažnu vojsku i respektabilnu naciju. Ali nikad na štetu drugih. I zato vodi tradicionalnu vanjsku politiku koja se temelji na principima iz pedesetih godina prošlog stoljeća: „međusobno poštovanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta, međusobno nenapadanje, nemiješanje u unutrašnje poslove drugih država, jednakost, međusobna korist i miroljubiva koegzistencija“. Ove je principe Kina ugradila u novu kinesku sigurnosnu koncepciju i temeljne principe svoje vanjske politike, što ponovo govori da je Kina zemlja koja se već dugo drži i tradicije i principa.

Svijet bi trebao sa velikom pažnjom pratiti ono što će se dešavati na 19. Kongresu KPK jer i sudbina planete sve više zavisi od onoga šta se dešava u Kini, a u Kini se dešava samo ono što se odluči na Kongresu. Ali bi dobro bilo da svijet počne i malo drukčije promatrati Kinu i njenu očiglednu dobronamjernost o kojoj svjedoče desetljeća i stoljeća. Skoro da je neozbiljno da jedan medij u New Yorku, u tekstu objavljenom prije nekih mjesec dana objašnjava na kojih pet stvari treba obratiti pažnju tokom Kongresa KPK: da li će glavni suradnik aktualnog predsjednika premašiti limit godina starosti; da li će se smanjiti broj članova Stalnog komiteta; da li će se promijeniti kineski ustav; da li će Xi Jinping dobiti nasljednika i na kraju da li će se obnoviti funkcija predsjednika KPK?

Nismo baš ubijeđeni da je pogođen osnovni smisao održavanja Kongresa i da su to najbitnija pitanja koja u ovom trenutku zanimaju Kineze i kinesko rukovodstvo. Mislimo da ih mnogo više zanima nešto drugo, ono što su naveli u svom petogodišnjem planu, odnosno da postignu do 2020. godine: GDP da bude dvostruk u odnosu na 2010. godinu, stalna prosječna stopa rasta 6,5% na godišnjem nivou, otvoriti pedeset milion radnih mjesta u urbanim zonama, povećati dohodak po glavi stanovnika za 6,5% godišnje, dosegnuti 30 tisuća kilometara 2020. godine (sa sadašnjih 19 tisuća), izgraditi novih 50 civilnih aerodroma, značajno proširiti infrastrukture, usavršiti moderan industrijski sistem, ići u korak ili ispred drugih na tehnološkom planu, nastaviti urbanizaciju ali i modernizirati poljoprivredu, boriti se protiv siromaštva, obezbijediti bolje obrazovni i zdravstveni sistem za sve, neprestano se boriti za zdravu okolicu… Lista je dugačka i sasvim jasno nam govori da sve više živimo stoljeće Kine.